KTP

Aljosa Antunac za one koji su ga čitali znaju, a za one koji nisu, on bi mi vjerojatno rekao "ko ih jebe". Ipak nesto cu od toga jos neobjavljenog da stavim ovdi.

Aljoša Antunac
EL CORRIDO DE UN SURENO MORBO


Neko vrijeme nije ih bilo, tako je pomislio da je gotovo s tim, i da mu je glava prestala sa sitnim igrama ludila. Onda evo ti ih opet. Snovi. Al te su stvari proganjale svakog: stari mu je rekao „Ružno san te sanja noćas“, i spominjao odsanjane ribe kao predznake lošeg, zla. Samo, nisu tu trebali predznaci, tako je bilo uvijek.
I da, došao je do one rubne faze uvjetovane zavidnošću i osjećajem promašaja, prokletosti, kad bi vlastiti život mijenjao za bilo čiji iz tabora kog je donedavno iskreno i bešćutno prezirao. Nesposoban za, ono, razgovor, kavu,… „ljubav“…, zakinut za jednostavne i savršene obrede normalnog, osjećao se naprosto odbačenim za sva sitna i mala, njemu nedohvatljiva bogatstva življenja, za sam Život, kog je, eto, sve do, valjda, ovog momenta kad mu je otac u autu pričao o svojim noćnim vizijama straha, iz nekih svojih razloga doživljavao kao nešto što samo tako rafalno izbacuje svoje užase, kao mlada prosjakinja u invalidskim kolicima (viđao bi je subotnjim i nedjeljnim jutrima hodajući Gagarincem) nesretnog, tužnog pogleda kraj koje je, vidjevši je prvi put, samo tako prošao kao i inače već u takvim situacijama traženja milostinje, da bi se onda iz nekog, u tom trenu ni njemu samom shvatljivog razloga, okrenuo i vratio nazad spustivši joj u dlan kovanicu od 5 kuna, popraćen pritom njenim tihim izgovorom kršćanski ofarbane zahvale il tako nečeg…al zapravo da, znao je: odudarala je od grebatorske branše alkoholom razrovanih lica - njeno je isijavalo nečim poput svetačkog mučeništva.
Sad, činilo mu se, sve to skupa s njim jednom je davno krenulo tako nekim drukčijim tokovima, i Život je primao kao nešto što je njega mimoišlo, što je negdje drugdje, i da nije dio toga, kao izopćenik. Više nije imao snage za pljuvanje, ni neku svoju borbu. I tako, slušajući očevu priču o zloj kobi koju donose sanjane ribe, možda je prvi put istinski osjetio da mu nedostaje ono što nazivaju „ljubavlju“, jer i to je bilo nešto što je držao za obmanu, laž, al sad kolko god da je u pozadini svega doista to smatrao ničim drugim do li prividom, ipak je baš ta laž bila ono što ga je grizlo i doista je osjećao to kao vlastitu prazninu, jer sad, dok je stari lagano zagrijavao motor auta, gledao je sivu prugastu mačku što je sjedila u prozoru susjedina prizemnog stana, istovremeno ponekad skrećući pogled gore na balkon, prema majci koja je, kao i svakog jutra, obredno im za sreću mahala s balkona, što su on i stari odmahujući joj komentirali sa „Eno Benedikta“, kao, ono, papa ozgor dijeli blagoslove, a o susjedi je znao samo to da je lijepa, jer rijetko su se viđali, skoro nikad, i da je njen čovjek, ono, samo tako otišao od nje. I to je valjda, sad, ovog sumornog zimskog jutra, bilo nešto kao okidač. „Uvijek si radio što si htio, tako je i samoća nešto što si odabrao sam.“ Da li je to ikad imalo nekih svojih prednosti, više nije znao.
Zato je znao da o njemu, kao i svi u zgradi, ulici…ona misli da je loš, netko kog se izbjegava. A ono „Nisam ja takav“ ni on sam nije doživljavao kao nešto što bi moglo povuć neku težinu uvjerljivog, mada bi ga sjetilo na neke davne stvari, kao ono onda tamo dolje kad se jednom oko dva ili tri noću pijan i raskliman vraćao kući, i prolazeći kroz park gdje su se danju igrala djeca na zarđalim ljuljačkama i jureći niz tobogan raspucale plastike, kroz tamu je vidio čovjeka što leži na klupi onesviješten od pića, zdrapane odjeće, s kapom ispod glave, potopljen u tom tvrdom crnilu noći, okružen sasušenim mrtvim grmljem ispod uličnih lampi što su poredane uzduž zidova okolnih zgrada svojom razblijeđenom svjetlošću crtale sumorne obrise po toj mračnoj i tihoj, hladnoj praznini. Bio je, ono, petak, il nešto, i dignuvši valjda nekakvu kintu zbajsao se ovaj, za ono, iskopčat se iz svega. Kraj glave je dolje na betonu odložio najlonsku vrećicu. Pokupio mu je to, samo tako, usput, bez nekih očekivanja oko vrijednosti stvari unutra. Hodao je neko vrijeme s kesom u ruci, onda je zastao, okrenuo se, vratio do pijanca i vrećicu spustio nazad. To što su u njoj bile neka jeftina čokolada i nekih dvajst deka kave, jer provirio je u najlon dok je išao niz ulicu, valjda mu je usput tako negdje iznutra poteglo nešto poput pomisli na djecu i ženu što su, činilo mu se tad, cijelog tog dana čekali na taj čoks i dvajst deka kave il što su već očekivali da će im ovaj dovuć, i ono, svog čovjeka, sa strepnjom, možda, mislio je. Ništa, ostavio je kesu, otišao… „Nisam ja takav, znate“, nasmijao se na to, jer takva su mu sjećanja i odraze prošlog sad donosila samo živčana i znojna jutra, zajedno s obzorjem beznađa i obećanjima što ih je buđenjem punog srca i prestrašen čvrsto davao samom sebi, i koja je kršio brzo, lako i bez kajanja.
S tim osjećajem poraza u glavi, gledajući u tu neku svoju kristalnu kuglu prošlog što ti zamagljenim slikama pokušava reć kako je sve to skupa s tobom zapravo išlo, činilo mu se kao da je oduvijek bio u traženju tako nekakvog otklona, utočišta, a nedodirljiv za, recimo, jeftinu iluziju vjere (u Boga, ideju…) il bilo koju vrijednost i sve što je ikad bilo označeno takvim, svoju je dušu, ni ne znajući, dao samo tako, mukti, kao poklon. I da, bilo je to dobro, nije bilo snova. Al sad, davno ispucanih rezervi sreće i usahlog osmijeha naklonosti tog nečeg iznad, sjećanja su ga rezala uporno i duboko kao britve, kao naplata računa za nešto o čemu nije znao ništa. I nije bilo načina za pobjeć. Heroin? Dugo je bio u ringu s njim, i potonuo. Samo dio igre. U kojoj je gubio svjesno.
Ponekad, onda, način na koji je bio doživljavan znao ga je ostavit zbunjenog. O da, pio je, s osjećajem nadmoći i prezira prema svemu. I sad, u birtiji di se skupljala većina njegove generacije, a on unutra navraćao rijetko, trošeći te svoje upade uglavnom kao teren ispucavanja vlastitog prkosa nečem, životu uopće valjda, u jednom je trenutku, ni ne misleći zapravo o tom, doista bezazlenom kretnjom kao udarca lagano dotakao Sikiru, dobrog i tihog dečka, na što se ovaj, očito uplašen, trznuo i stresao. Nije znao da je Sikira đanki, da je trenutno na suhom i da krizira, jer on je tad bio na drugim kolosijecima, nije mogao razaznat, al njegova ga je reakcija sledila i samo tako spustila ga dolje. Onda je rekao, zastravljen:
- Pa jel moguće da se ti MENE bojiš? Čoviče, pa prije b seb ruku odriza…
Svejedno, uzdrmalo ga, taj Sikirin strah. Kao da si…nešto…monstrum, čovječe. Ni Canin pokušaj uleta s „Ma daj, stari, pa znaš da je on na mistu“ nije mogao sad tu nešto puno baš ispravit stvar. I ništa, otišao je, poražen od samog sebe. Ionako je pripadalo davnom, zaboravilo se to, zaboravili su. Njemu je ostalo.
„Možda“, mislio je, „možda bi sve te tvoje utvare prošlog mogle i nestat, otić, ostavit te tako nekako same od sebe - kad bi ti bio u stanju postat nešto drugo“, zatitralo bi mu unutra, ponekad, bez neke stvarne nade. I ono vječno „Ostat ću čist“, znajući da laže. Kao ta stvar s krastom na koljenu. Ostatak rane kad se, gledajući tamo nekud bez veze i brbljajući nešto, skljokao na beton dok je s Gunyjem išao pored autoputa do Savice po heroin. Ništa, bezazleno zguljena koža i kod kuće je sjedeći u fotelji tresao po tom antibiotski prašak, više za staru smirit (ona i otrčala do apoteke po to, odmah, „Bivacyn“), nego što je on sam nešto silno brinuo oko toga (kao što nije brinuo uopće ni o čemu), i umatala bi mu ranu gazom, pažljivo, majčinski. Tako se krasta napravila brzo, al dugo nije htjela otpast. Onda, jednog jutra vidio je da je na koljenu više nema, samo tamnoplavi obris modrice, i nigdje je nije bilo. Gledao je ispod kreveta, svuda, ništa, nema je i da si Isus nemreš nać. Istog dana noću, prije nego što se uvukao u krevet, sasvim slučajno ulovio je pogledom neku tamnu i bezličnu grudu na podu, na samom rubu parketa sobe i kuhinjskih pločica. Podigao je to i vidio svoju izgubljenu zguljenu krastu. Gužvajući prstima skorenu, staru, tvrdu krv prvo je namjeravao samo tako bacit je u zahod, povuć vodu...onda „To je dio mene, ono, ja u nekakvom, kakvom-takvom, obliku“, i gužvajući je dalje pripalio je cigaretu, izašao na balkon. Gledajući zvijezde iznad, i razbacana svjetla prozora po zgradama naokolo, mislio je na nešto kao obred pozdrava, svršetka. Kad je popušio, prvo je bacio čik dolje, onda i prstima zgrudvanu krastu, predajući je Ulici kao oproštaj od svega dosad: heroina, duhova, ludila, od same Ulice…, svega čim je bio obilježen. Pripalio je još jednu, kao za kraj, i otišao u krevet. Al sutradan sve je opet bilo isto. Snovi, sjećanja…
Možda je nekim sitnim dijelom bića još uvijek ipak čekao na taj neki svoj komadić sreće, samo što je sad, za razliku od onda kad je držao da sve to dolazi tako nekako samo po sebi, sreću uvjetovao sudbinom, a u nju, normalno, nije vjerovao, il možda nešto kao „Ej, ako takva stvar doista i komandira svim ovim, ti joj nisi miljenik. Tebi neće udijeljeno bit.“ Svoje je dobre trenutke prošlog proklinjao (prisjetivši se ponekad) kao mamce, obmanu i laž.
Ništa, još jedna ufiksana noć, i osjećaj da je sve oko tebe nešto što te ne dodiruje, utrnutost. Kao onda, u nekom drugom i davnom vremenu kad je iz autobusa gledao na svoj Grad što nestaje iza njega gaseći se tiho i brzo, toneći kao kamen u vodi. Nije bilo žaljenja. Otupljenje. Te noći kad se ukrcao na autobus zapravo je htio samo tako nestat, izgubit se od svega (to mu zauvijek ostalo, bijeg), al nekako se na kolodvoru našao stari Vaso, nasmijan u štofanim kariranim hlačama, iskreno raskežene krnjave face sretan što je u svoj toj bezličnoj i jadnoj gomili naletio baš eto na njega. Uzeo mu Vaso onda putnu torbu iz ruke i brižno on s tim u prtljažnik autobusa, „Ma pusti, Vaso“, „Neka“, rekao je ovaj i pažljivo iznova pregledao leži li torba dobro. Družili su se i pričali ponekad u tovernama, svatko sa svojom kriglom vina, i Vaso mu rekao jednom „Znan te još dok si vaki bija“ i rukom gib što je trebao kao sitniš označavat. Za Vasu je znao da ne izmišlja. Sjećao se i kad mu je pričao kako su mu živci svojevremeno ošli od pića, da ti u tom Ludost pruža ruku. I kako ga je tamo negdje početkom nacionalne revolucije pijana gomila silila na potvrdu lojalnosti: - Ajmo, Vaso: „Živija Tuđman!“
Nemajući kud iscijedio je nekako iz sebe. Nije bilo dovoljno. Shvatio. Deračina: - Živija Tuđman!
Nije bilo dosta. Opet, stalno, tražili su. Poslije derao se sam od sebe. Zasićeni, potražili su zabavu na drugoj strani, okrenuli se Gazdi, i znajući otprilike što bi ovaj mogao otkmečat, tonom ozbiljnih kupaca i s računom na mučeničke dvojbe što bi ih pohlepa kod ovog mogla izvuć, ispucali „Pošto ti ga oto kible na plafonu?“ Dobro sad, sve skupa oto natezanja svršilo s „Ne može. To je ukras“, al svejedno ne bez još uvijek mu do kraja u glavi odvaganog „Sad, vrag će mu ga znat bil možda i dobro moglo proć prodilat im oto kante“; ipak mu nadvladala mjerila estetskog. A on, gledajući Vasin krnjav osmijeh, jer na kiblu sad prešaltani cerek rulje odvukao stvari od gaženja mu samog sebe, znao je da misli „Pa šta? Živija. Šta me košta?“
Na kolodvoru stisli jedan drugom ruku, osmijehnuli se. Autobus je krenuo. Nikakvih, ono, silnih pozdrava, tako je bilo najbolje. Možda je Vasi namignuo kroz prozor, il nešto, nije se mogao sjetit. Nekih kasnijih godina pročitat će u Crnoj kronici da je tamo u labirintu ispod njegove zgrade, di je zaštićena od kiše i bure s naloženom vatrom u zarđaloj glomaznoj kanti spavala klošarska bratija pokrivena novinama i kartonom i rasparanim ostacima deka i svačeg, nađeno smrznuto tijelo Vase K. (s godinama u zagradi iza imena). Nije mogao točno znat da je to baš on, samo što je iznutra osjećao da nitko drugi ne može bit. I kad bi poslije dolazio u Grad pitao bi za njega, al ništa nije mogao izvuć, Vaso je spadao u branšu nevidljivih, „Ko ti ga uopće taj?“, kao netko koga nikad nije ni bilo. Al on se sjećao tih deset navečer na kolodvoru i boce Babića koju je imao u jakni unutra i da je, kad ga je ponudio, Vaso odbio potegnut. Cijelu noć pio je u autobusu i iskrcavši se u sivilu zore dovršio je vino negdje oko 6 ispod neke raspadajuće zgrade. Kao da je išlo za Vasi za dušu.
„Ne razumijem njihove osmijehe, njihovu mirnoću, zadovoljstva…“, jednog jutra u tramvaju gledao je ljude oko sebe, već odavno ne trudeći se upast u sve to što im pripada, njemu ionako nedohvatljiva strujanja normalnog. Skinuo se s tramvaja znojnih dlanova i lica, i u hodu je potegao nešto sline iz pluća, okrenuo je glavu u stranu i pljunuo, ono, „kočijaški“ (izraz kog mu je za takvog šta koristio otac, označavalo je, jasno, ponašanje kretena i sve najgore što ti uopće na pamet može past, nešto što je njegov stari iskreno i duboko prezirao), al nije vidio ženu iza sebe što je baš s te strane išla u istom smjeru.
- Mogao si tako i po meni - rekla je.
- Da, šteta - rekao je i produžio uopće je ne gledajući. Nije rekla ništa.
Putem, pripalio je Opatiju i u sebi ponavljao to što mu je jutros rekao stari: „Coraggio, sine, coraggio“, da bude hrabar, da izdrži i pokaže, ono, malo čvrstine, a stari je to izgovarao otprilike kao „kurađo“, način na koji je talijanski funkcionirao tamo dolje. Tu negdje pao mu je na pamet izraz „baštun“, nije znao kako bi to u, ono, nekakvom originalu trebalo reć. Petica baštuni, jedna od karata briškule nalik na snop nekakvih ukrštenih kao žezla il stupova il tako nečeg od kojih je srednji stajao ravno i uspravljen a ovi se sjekli unakrsno po sredini, njih pet komada. Jednom (možda je završio, tako, drugi il prvi srednje, nije se mogao sjetit) noću, na gradskoj plaži sa skoro praznom bocom votke u ruci bauljao je naokolo i dolje na zemlji ugledao je zgužvanu kartu briškule. Podigao je kartu s poda i pogledao je, petica baštuni. Prvo je pijano pomislio kako je karta sama i odbačena, baš kao i on sad, i „Ja te neću ostavit“. Onda, poredao je u glavi slova svog imena na vrhovima baštunskih žezla, stala su, onda je na donja žezla posložio ime djevojke što ga je tog dana ostavila i broj slova isto je bio u redu. Stvarno nije znao zašto to radi (možda nešto kao dijeljenje tuge s nekim kom jedino moš vjerovat), al spremio je kartu u džep, i tako, pijan, došao je do nekakvog zida, da bi držeći bocu u ruci samo tako pukao s njom o zid i zdrobljenim staklom dobro isparao ruku. Sjeo je, pustio neko vrijeme da curi. Onda je krv prstima i dlanom razmazao preko lica. Zapalio je cigaretu. Ne misleći ama baš ništa legao je na zemlju dok je tamo dalje s terase restorana odjekivala jeftina glazba benda, ljudi su se smijali i plesali, čulo se dobro, razdragana ljetna noć. Bio je sam i to mu je odgovaralo. S peticom baštuni. Krvav. Oprao se negdje pred zoru, kad se probudio promrznut, dok su veseljaci iz noći ležali u krevetima. Poslije, peticu je negdje izgubio. A možda je i sam rasparao i bacio kartu. Davno je bilo.
I nikad da bi pofalilo luđaka po Gradu. Matrijala kolko oćeš, kao da se dežuralo s tim po nekakvom, ono, sotonskom ritmu. Tako i Krunića dopalo svoju smjenu odradit. Odrobijao nešto tamo na Golom, zbog idiotizma zapravo, a ni rođena majka oto stoke pod krovom nije htjela. Od ugleda dečko, s impresivnom karijerom pijanca i lupeža, al dobro sad sve to s tim, uglavnom pokupio jednom usput tako negdje neku šugavu prašnjavu džukelu i svuda se njih dva skupa brankeljali. I mada Kruniću nije u običaj išlo od toverne se puno micat, jedne večeri zalutali on i pseto nekako do dolačkih kafića. Tako se našli kod Mate, tamo di je bilo ono sa Sikirom. I sad, zapravo, samo je prošao pokraj Krunića, odblebetali usput tek onako nešto bez veze, di si, šta ima, takve stvari, i htio u zahod uć, al pred zahodom se raskeljio Krunićev ljubimac. Zviznuo pseto nogom u rebra i ovaj se samo lagano i otužno odgegao dalje, puštajući mu prolaz. Al kad je izlazio iznutra, ponovo ovaj raskeljen pred vratima. Ništa, pukao ga opet, al sad nije se psina makla nego počela lajat, samo ne od bijesa ni što mu do grla došlo da ga stalno tuku (tako, sirotinja, izgledao, a tako je i bilo, mlatio ga ko stigne, Krunić isto), razlajao se više od neke žalosne nemoći i jada i kao svjestan vlastite sudbine što ga, eto, bez milosti dere, kao da mu lajanjem sad zapravo ide reć „A zašto me tučeš? Pa kom sam ja išta kriv?“. Gledao je psa, onda je kleknuo i pomazio ga malo po slijepljenim i masnim leđima. „Aj oprosti, mali“ šapnuo mu. I vratio se u zahod ruke oprat. Kad je izašao, ovaj opet raskeljen. Zaobišao ga. S tim nekim osjećajem poraza i poniženja unutra. „Tvoj bol je tvoj bol, i tvoja je patnja samo tvoja patnja. I svakom ti je to tako.“ Davna sakaćenja noževima prošlog što su svako tolko opet i nanovo parali. Možeš tražit krivca al ništa nećeš nać.
Jednom, ona cura što ga je ostavila, zbog koje je prigrlio peticu baštuni na gradskom kupalištu, kad je bocom zderao ruku i razmazao krv po licu, rekla mu:
- Stvari koje su svima nama, ono, čudne i strane, nedodirljive, tebi su bistre, jasne drito same po sebi, al ono šta je za nas očita i vidljiva stvar, za to si, čoviče, slip… Ej, jes ti ikad ima, ono, te neke svoje snove? Jer jeba me pas ako te ja takvog mogu zamislit. Šta ja znan, ako i jesi, ne moš se ti sitit šta je to uopće bilo.

Aljoša Antunac rođen je 1967. u Šibeniku gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. 1991 i 1992. godine proveo je na ratištu šibenskoga zaleđa u sastavu Zbora narodne garde i Hrvatske vojske. Devedesetih godina u Zagrebu završava Višu informatičku školu. Prvi prozni tekst, izvatke iz romana "Neka vrsta ljubavi", objavljuje u časopisu "Libra Libera" 2002. godine. 2003. objavljuje u zborniku "Sve priče". 2004. u zbirci "Queer priče" objavljena mu je priča koja je nastala kao rezultat književnog natječaja organiziranog za područje nekoliko zemalja u regiji. Iste godine urednica Irena Lukšić odabrala je nekoliko odlomaka romana "Poslije zabave" i objavila ih u časopisu karlovačkog ogranka Matice Hrvatske. U tjedniku Zarez, 2006. objavio je prijevod pjesama američkog pjesnika, dobitnika PEN-ove nagrede i kažnjenika osuđenog na smrt, Stephena Waynea Andersona. "Libra Libera" 2006. objavljuje prvo izdanje "Poslije zabave". Izdavačka kuća Konzor 2007. godine objavljuje oba Antunčeva romana (reprint "Poslije zabave") i "Neka vrsta ljubavi". U istoj izdavačkoj kući do jeseni je Antuncu trebao izaći i novi roman.
Aljoša Antunac je bio zaposlen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici kao informatičar. Živio je u Zagrebu.